srijeda, 28. kolovoza 2019.

Intersticijska bolest pluća

Intersticijska bolest pluća je opća kategorija koja uključuje mnogo različitih oboljenja pluća. Sve intersticijske bolesti pluća utieču na intersticij, dio anatomske strukture pluća.

Intersticij je mreža tkiva nalik čipki koje se proteže kroz oba pluća. Intersticij pruža podršku alveolama. Sitne krvne žile putuju kroz intersticij, omogućujući razmjenu gasova između krvi i zraka u plućima. Normalno je da je intersticij toliko nježan, da se ne može vidjeti na rendgenu pluća.

Vrste intersticijske plućne bolesti

Svi oblici intersticijske bolesti pluća uzrokuju zadebljanje intersticija. Zadebljanje može biti zbog upale, ožiljaka ili dodatne tekućine (edema). Neki oblici intersticijske bolesti pluća su kratkotrajni; drugi su hronični i nepovratni.

Neke vrste intersticijske bolesti pluća uključuju:

Intersticijska pneumonija: Bakterije, virusi ili gljivice mogu zaraziti intersticij pluća. Bakterija koja se zove Mycoplasma pneumonia je najčešći uzrok.

Idiopatska plućna fibroza: Kronični, progresivni oblik fibroze (ožiljaka) intersticija. Uzrok mu je nepoznat.

Nespecifični intersticijski pneumonitis: Intersticijska bolest pluća koja je često prisutna s autoimunim stanjima (poput reumatoidnog artritisa ili skleroderme).

Hipersenzitivni pneumonitis : Intersticijska bolest pluća uzrokovana stalnim udisanjem prašine, plijesni ili drugih iritansa.

Kriptogena organizirajuća pneumonija (COP): Intersticijska bolest pluća slična pneumoniji, ali bez prisutne infekcije. COP se također naziva bronhiolitis obliterans s organizirajućom pneumonijom (BOOP).

Akutni intersticijski pneumonitis: iznenadna, teška intersticijska bolest pluća, koja često zahtijeva životnu potporu .

Deskvativni intersticijski pneumonitis: intersticijska bolest pluća koja je djelomično uzrokovana pušenjem.

Sarkoidoza : stanje koje uzrokuje intersticijsku bolest pluća, zajedno s otečenim limfnim čvorovima , a ponekad i zahvaćenošću srca , kože , živaca ili oka .

Azbestoza: intersticijska bolest pluća uzrokovana izlaganjem azbestu .

Uzroci intersticijske plućne bolesti

Poznato je da bakterije, virusi i gljivice uzrokuju intersticijske pneumonije. Redovita izloženost inhalacijskim iritantima na poslu ili tijekom hobija može također uzrokovati neke intersticijske bolesti pluća.

Ti iritanti uključuju:

Azbest
Prašina silika
Talk
Ugljena prašina, ili razne druge metalne prašine od rada u rudarstvu
Zrnata prašina iz uzgoja
Ptičji proteini (poput egzotičnih ptica, kokoši ili golubova)

Lijekovi poput nitrofurantoina , amiodarona , bleomicina i mnogih drugih rijetko mogu uzrokovati intersticijsku bolest pluća.

Sve u svemu, ovi čimbenici uzrokuju mali postotak intersticijske bolesti pluća. Uzrok većine intersticijskih bolesti pluća nije poznat.

Tko je u riziku od intersticijske bolesti pluća? Svako može razviti intersticijsku bolest pluća. Muškarci i žene bilo koje dobi mogu biti pogođeni. Intersticijska bolest pluća češća je u osoba s autoimunom bolešću , uključujući lupus , reumatoidni artritis i sklerodermu.

Simptomi intersticijske plućne bolesti
Najčešći simptom svih oblika intersticijske bolesti pluća je kratkoća daha, odnosno zamaranje i dispneja.  Gotovo svi ljudi s intersticijskom bolesti pluća će osjetiti gubitak daha koji se s vremenom može pogoršati.

Ostali simptomi intersticijske bolesti pluća uključuju:

Kašalj , koji je obično suh i neproduktivan.
Gubitak tjelesne težine , najčešće u osoba sa COP ili BOOP.


U većini oblika intersticijske bolesti pluća, kratkoća daha se razvija polako (tijekom mjeseci i godina). Kod intersticijskih pneumonija ili akutnog intersticijskog pneumonitisa simptomi se javljaju brže (u satima ili danima).

Dijagnoza intersticijske bolesti pluća

Osobe s intersticijskom bolesti pluća obično dolaze kod liječnika zbog zabrinutosti zbog kratkoće daha ili kašlja . Slikovni testovi pluća obično se rade kako bi se utvrdio problem.

Rentgen prsnog koša: Jednostavno snimanje prsnog koša prvi je test u procjeni većine ljudi s problemom disanja. Rendgenski filmovi na prsima kod ljudi s intersticijskom plućnom bolešću mogu pokazati fine linije u plućima.

( CT pretraga ): CT skener je mnogo važniji za dijagnostiku intersticijska plućne bolesti.

CT skeniranje visoke rezolucije (high resolution CT): Ako se sumnja na intersticijsku bolest pluća, korištenje određenih postavki CT skenera može poboljšati slike intersticija. To povećava sposobnost CT skeniranja da otkrije intersticijsku bolest pluća.

Ispitivanje plućne funkcije : Osoba sjedi u zatvorenoj plastičnoj kabini i diše kroz cijev. Osobe s intersticijskom bolesti pluća mogu imati smanjeni ukupni kapacitet pluća. Oni također mogu imati smanjenu sposobnost prenošenja kisika iz pluća u krv.

Biopsija pluća : Često je dobivanje plućnog tkiva pregled pod mikroskopom jedini način za utvrđivanje vrste intersticijske bolesti pluća osoba. Postoji nekoliko načina prikupljanja tkiva pluća, što se naziva biopsijom pluća:

Bronhoskopija : Endoskop se uvodi kroz usta ili nos u dišne ​​putove.


Video-potpomognuta torakoskopska operacija (VATS): Koristeći kameru i mali rez, hirurg može uzorkovati (uraditi biopsiju) više područja plućnog tkiva.

Otvorena biopsija pluća ( torakotomija ): U nekim je slučajevima potrebna tradicionalna operacija s velikim rezom u prsima kako bi se dobila biopsija pluća.

Liječenje intersticijske plućne bolesti

Liječenje intersticijske bolesti pluća varira ovisno o vrsti intersticijske bolesti pluća i njegovom uzroku.

Antibiotici . Ovo su djelotvorni tretmani za većinu intersticijskih pneumonija. Azitromicin (Zithromax) i levofloksacin (Levaquin) uklanjaju bakterije koje uzrokuju većinu intersticijskih pneumonija. Virusne pneumonije obično se rješavaju samostalno. Gljivične pneumonije su rijetke, ali mogu se liječiti antifungalnim lijekovima.

Kortikosteroidi: U nekim oblicima intersticijske bolesti pluća neprestana upala u plućima uzrokuje oštećenja i ožiljke. Kortikosteroidi poput prednizona i metilprednizolona smanjuju aktivnost imunološkog sustava. To smanjuje količinu upale u plućima.

Udisani kisik: U osoba s niskom razinom kisika u krvi zbog intersticijske bolesti pluća inhalirani kisik može poboljšati simptome. Redovita uporaba kisika također može zaštititi srce od oštećenja uzrokovanih niskom razinom kisika.

Transplantacija pluća : U uznapredovaloj intersticijskoj bolesti pluća koja uzrokuje teško oštećenje, transplantacija pluća može biti najbolja opcija. Većina ljudi koji su podvrgnuti transplantaciji pluća zbog intersticijske bolesti pluća postižu veliku dobit u kvaliteti života i sposobnosti vježbanja.

Azatioprin (Imuran): Ovaj lijek također suzbija imunološki sustav. Nikad nije dokazano da poboljšava intersticijsku bolest pluća, no neka istraživanja pokazuju da bi mogao pomoći.

N- acetilcistein (Mucomyst): Ovaj moćan antioksidans može usporiti pad funkcije pluća kod nekih oblika intersticijske bolesti pluća. Ne smije se koristiti sam.

Ostali tretmani koji se smatraju kontroverznim za liječenje intersticijske bolesti pluća uključuju:

Ciklofosfamid (citoksan, endoksan)
metotreksat
ciklosporin
Pirfenidon (Exbriet)
Nintedanib (OFEV)



Ovi lijekovi značajno suzbijaju imunološki sustav. Oni se mogu koristiti u nekim slučajevima intersticijske bolesti pluća tijekom praćenja nuspojava.




Idiopatska plućna fibroza

Što je idiopatska plućna fibroza?

Idiopatska plućna fibroza (IPF) je ireverzibilna bolest pluća čija je smrtnost veća od većine vrsta tumora. Polovica oboljelih od IPF-a umru 2-5 godina nakon postavljene dijagnoze. IPF je bolest u kojoj plućno tkivo fibrozira, stvara se ožiljkasto tkivo koje onemogućava normalnu funkciju pluća. Tkivo oko plućnih alveola fibrozira i odumire tako da se alveole ne mogu rastegnuti i manje kisika ulazi u krvotok.

Nedovoljna svjesnost o bolesti

IPF je rijetka bolest i svjesnost o postojanju te bolesti je vrlo niska. IPF je smrtonosnija nego većina vrsta zloćudnih bolesti, uključujući rak dojke, rak prostate, nekih oblika leukemije i limfoma. Nedavna studija koja je usporedila smrtnost od IPF i određenih vrsta tumora pokazala je da samo bolesnici s karcinomom pluća i gušterače imaju lošiju stopu preživljenja.

Uzroci i rizični čimbenici

Uzrok IPF još nije poznat; međutim, neki dokazi upućuju da genetski faktori mogu imati ulogu u nastanku bolesti, 5% pacijenata s IPF-om ima članove obitelji s tom bolešću. Ostali faktori rizika su:

Pušenje
Profesionalna izloženost određenim vrstama prašine
Virusne infekcije
Gastroezofagelna refluksna bolest (GERB)
Okolišni čimbenici
Epidemiologija

IPF je rijetka bolest. Oko 100.000 ljudi u SAD-u, 110.000 ljudi u Europi imaju IPF, a 35.000 novih bolesnika dijagnosticira se svake godine u Europi.
IPF je češća u muškaraca nego u žena i obično se javlja u osoba starijih od 45 godina, s prosječnom dobi od 65 godina.

Koji značaj ima BCG- vakcina?

Koji značaj ima BCG- vakcina? – Vakcinacija zaštićuje malu djecu.

BCG-(be-se-že) vakcina zaštićuje malu djecu od teškog oblika kao što je generalizirana tuberkuloza i upala mozga/ meningitis.

U Finskoj od jeseni 2006 vakcinisana su samo djeca koja spadaju u grupu rizika. Vakcina se daje djeci odmah nakon rođenja, a koja u bližoj okolini imaju rizik da su izložena tuberkulozi. To su djeca,
u čijem domaćinstvu živi bližnji ili osoba koja je porijeklom iz zemlje gdje je velika pojava tuberkuloze, ili osoba koja je oboljela od tuberkuloze. Dodatno vakcina daje se i djeci ispod 7-godina, koja u toku godine putuju u zemlju i borave u toj zemlji preko mjesec dana, zemlji gdje je tuberkuloza opšta bolest.

Dodaci prehrani za ljude koje se liječe od aktivne tuberkuloze


Cochrane znanstvenici su proveli istraživanje o efektima dodataka prehrani za ljude koje se liječe od tuberkuloze. Pretraživanjem literature objavljene do 4. veljače 2016. pronašli su 35 relevantnih kliničkih pokusa na tu temu u kojima je sudjelovalo 8283 ispitanika. Rezultati tih studija sažeti su u nastavku.

Što je aktivna tuberkuloza i kako dodaci prehrani mogu djelovati?

Tuberkuloza je bakterijska infekcija koja najčešće zahvaća pluća. Većina oboljelih nikad ne razvije simptome budući da njihov imunološki sustav uspijeva kontrolirati bakterije. Aktivna tuberkuloza nastupa kada imunološki sustav ne uspijeva spriječiti infekciju i tipični simptomi su kašalj, bol u prsima, vrućica, noćno znojenje, gubitak težine i ponekad iskašljavanje krvi. Za liječenje se koristi kombinacija antibiotika koji se moraju uzimati najmanje šest mjeseci.

Ljudi koji boluju od tuberkuloze su često pothranjeni, te stoga pothranjene osobe imaju veći rizik od oboljenja budući da je njihov imunološki sustav oslabljen. Dodaci prehrani mogu pomoći oboljelima da se oporave tako da im ojačaju imunološki sustav, te da im povećaju težinu, mišićnu snagu i time omoguće pacijentu da se vrati aktivnom životu. Dobra prehrana zahtijeva dnevni unos makronutrijenata (ugljikohidrati, proteini i masti) i mikronutrijenata (esencijalni vitamini i minerali).

Rezultati pronađenih istraživanja

Učinak dodataka prehrani koji se daju ljudima koji se liječe od tuberkuloze

Trenutno ne znamo da li besplatna hrana koju pružamo pacijentima oboljelima od tuberkuloze, kao što su topli obroci smanjuju smrtnost ili pospješuju liječenje (vrlo niska kvaliteta dokaza). Pružanje besplatne hrane pacijentima zasigurno pospješuje težinu u nekim okruženjima (dokazi umjerene kvalitete) i mogu poboljšati kvalitetu života (dokazi niske kvalitete).

Rutinsko davanje nadomjestaka s mikro-nutrijentima ima malen ili nikakav učinak na smrti u HIV-negativnih osoba s tuberkulozom (dokazi niske kvalitete) ili HIV-pozitivnih osoba koje ne uzimaju anti-retrovirusnu terapiju (dokazi umjerene kvalitete). Trenutno nije poznato da li nadomjestci mikronutrijenata imaju ikakav učinak na liječenje tuberkuloze (dokazi vrlo niske kvalitete) ali moguće je da nemaju nikakav učinak na dobitak težine (dokazi niske kvalitete). Niti jedna studija nije ispitala učinak na kvalitetu života.

Razina vitamina A u plazmi povećava se nakon početka liječenje tuberkuloze bez obzira na uzimanje dodataka prehrani. Naprotiv, uzimanje dodataka vjerojatno poboljšava razinu cinka, vitamina D, vitamina E i selena u plazmi, ali nije se pokazalo da to ima klinički važne korisne učinke. Usprkos brojnim studijama o dodatcima vitamina D u različitim dozama, nisu dokazani statistički značajni korisni učinci na dijagnostičke pokazatelje analize ispljuvka.

Zaključci autora

Dodatci hrani ili energetski dodaci mogu poboljšati prirast težine tijekom oporavka od tuberkuloze u nekim okruženjima, ali trenutno nema dokaza da mogu poboljšati rezultate liječenja tuberkuloze. Također nema pouzdanih dokaza da rutinsko davanje nadomjestaka izvan preporučenih dnevnih doza ima ikakve koristi za zdravlje.

Bilješka o prijevodu:
Hrvatski Cochrane
Prevele: Jelena Nikolić i Livia Puljak

Šta je tuberkuloza?

Što je tuberkuloza ?

Tuberkuloza je zarazna bolest uzrokovana bacilom tuberkuloze , Mycobacterium tuberculosis, koji prvenstveno zahvaća pluća, ali se može pojaviti i u bilo kojem organu (koži, mozgu, kostima, zglobovima, limfnim čvorovima, probavnom, genitalnom, mokraćnom sustavu i dr.).

Tko je uzročnik tuberkuloze ?

Tuberkulozu uzrokuju bakterije iz roda Mycobacterium tuberculosis. Najčešći uzročnik tuberkuloze u svijetu je M. tuberculosis. M. africanum uzrokuje tuberkulozu u zemljama zapadne Afrike. M. bovis (primarno porijeklom od goveda) uzrokuje tuberkulozu koja se putem mlijeka može prinijeti na čovjeka. Kontrolom  tuberkuloze kod stoke i pasterizacijom mlijeka ovaj tip tuberkuloze danas je izrazito rijedak. Postoje i netuberkulozne mikobakterije koje su uglavnom bezopasne i rijetko izazivaju bolest.

Kako se prenosi tuberkuloza ?

 Tuberkuloza je kapljična infekcija koja se širi od oboljele osobe na zdravu zrakom. Bakterije se nalaze u sitnim kapljicama koje nastaju kao aerosol prilikom kašljanja, kihanja ili govora zaražene osobe. Te kapljice mogu udahnuti osobe koje se nalaze u blizini i inficirati se. Udisanjem bakterije dospiju do pluća gdje se razmnožavaju, a iz pluća mogu dospjeti u bilo koji organ u tijelu.

Plućna tuberkuloza i tuberkuloza grkljana je zarazna i može se širiti na druge ljude. Za širenje zaraze su pogodne osobe koje su duže (svakodnevno) i u bliskom kontaktu sa TBC aktivnim bolesnikom (prvenstveno članovi obitelji, prijatelji, radne kolege, osobe u prenapučenom smještaju i sl.).

Ostali oblici tuberkuloze (izvanplućni) obično nisu zarazni za okolinu, iako mokraća i ostale izlučevine teoretski mogu biti izvor zaraze, ali zbog toga  što sadrže relativno mali broj bakterija rijetko mogu izazvati bolest.

Hoće li svaki kontakt sa bakterijom izazvati bolest ?

Neće. Nakon kontakta sa zaraženim bolesnikom uzročnik bolesti će dospjeti do pluća i zahvaljujući obrambenim stanicama (makrofagi i limfociti) i imunološkom odgovoru organizma ubiti bakterije i pretvoriti inficirane makrofage u sitne i tvrde tuberkule u plućnom tkivu. Ipak jedan dio bakterija u tuberkulima ostaje živjeti, ali mogućnost razmnožavanja i širenja je ograničena. Nakon takve primarne infekcije većina osoba se  primarno izliječi, a infekcija prelazi u latentnu. Osoba sa latentno tuberkulozom nije zarazna za druge ljude, a pozitivan tuberkulinski test je jedini dokaz te infekcije.

Latentna infekcija može ostati doživotno i nikada se ne razviti u bolest, ali u određenim okolnostima (slabljenje imunološkog sustava, HIV infekcije, pothranjenosti, određene dobi i dr.) može doći do aktivacije latentnog žarišta (reaktivacije), odnosno izbijanja bacila iz tuberkula i izazivanja aktivne bolesti.

Kod malog broja primarno inficiranih neće doći do latentne infekcije već odmah dolazi do nastajanja aktivne bolesti (osobito su ugrožene osobe sa oslabljenim imunološkim sustavom i mala djeca).

Tko ima povećan rizik obolijevanja od  tuberkuloze ?

djeca mlađa od 3 mjeseca
osobe starije životne dobi
HIV pozitivne osobe
ovisnici o dogama i alkoholu
pušači
osobe pod dugotrajnom imunosupresivnom terapijom
Koji su simptomi tuberkuloze ?

Simptomi kod aktivne plućne tuberkuloze su dugotrajni i traju više od  tri tjedna:

kašalj
bolovi u prsištu
krvavi iskašljaji
Ostali znakovi bolesti:

opća slabost
gubitak tjelesne težine
umor
tresavica
vrućica
noćno znojenje
Osobe sa latentnom infekcijom tuberkuloze nemaju simptoma. Kod izvanplućne tuberkuloze simptomi bolesti ovise o sijelu bolesti.

Kako se tuberkuloza dijagnosticira ?

 Za dijagnozu tuberkuloze potrebno je:

temeljito uzeti anamnezu (važna epidemiološka anamneza i kontakt sa aktivnim TBC bolesnikom)
napraviti klinički pregled bolesnika
Dijagnostičke pretrage:

pravi dokaz aktivne tuberkuloze (zlatni standard)  je izolacija Mycobacterium tuberculosis iz bolesničkog materijala (iskašljaja, aspirata bronha, urina, krvi i dr.) mikroskopski i kultivacijom
RTG pluća i prsnog koša
tuberkulinsko testiranje  (PPD) test se koristi za dijagnozu latentne tuberkuloze. Nedostatak testa je što može biti lažno negativan kod imunodeficijentnih osoba (HIV pozitivni, bolesnici na imumosupresivnim lijekovima), osoba koje su nedavno imale tuberkuloznu infekciju, djece mlađe od 6 mjeseci itd. Lažno pozitivan PPD test može biti i kod osoba koje su primile BCG cjepivo
Quantiferon test (IGRA- Interferon Gamma Release Assay- krvni test) test za latentne infekcije tuberkuloze koji nije ovisan o BCG cijepljenju
molekularne dijagnostika (PCR) za genotipizaciju, identifikaciju i diferencijaciju mikobakterija
Kako se tuberkuloza liječi ?

 Liječenje tuberkuloze provodi se u trajanju od najmanje 6 mjeseci prema DOTS programu (podrazumijeva standardiziranu, kratkotrajnu,kombiniranu i nadziranu terapiju). Liječenje započinje na bolničkom izolacijskom odjelu i traje sve dok se  u iskašljaju izlučuju bacili tuberkuloze, a nakon  otpusta iz bolnice  potrebno je redovito uzimanje lijekova i redoviti termini pregleda.

U prva dva mjeseca liječenja koriste se kombinacije 4 antituberkulotika pod neposrednim nadzorom, a ostala četiri mjeseca do kraja terapije 2 osnovna antituberkulotika.

Neadekvatno i nedovoljno dugo liječenje tuberkuloze može uzrokovati sojeve tuberkuloze rezistentne (otporne) na terapiju (MDR TB  i XDR TB)  čije je liječenje dugotrajnije i zahtijeva veća financijska sredstva.

Što trebaju poduzeti oni u bliskom kontaktu sa oboljelim od tuberkuloze ?

Zbog mogućeg širenja infekcije sa bolesne osobe potrebno je bliske kontakte  obraditi ( PPD testirati, Quantiferon test , prema potrebi RTG pluća)  kako bi se na vrijeme započelo sa liječenjem eventualno oboljelih.

Je li cijepljenje učinkovito protiv tuberkuloze ?

Cijepljenje protiv tuberkuloze kao preventivna mjera (obavlja se u rodilištu) ili najkasnije do navršene godine života, štiti djecu od ozbiljnih oblika tuberkuloze (meningitisa i milijarne tuberkuloze), dok je zaštita od plućnog oblika bolesti oko 50 %.

Nažalost, cjepivo ne štiti od obolijevanja u odrasloj dobi, niti trenutno postoji bolje cjepivo od BCG-a.

Mjere za smanjenje oboljelih od tuberkuloze

rano otkrivanje i liječenje oboljelih
aktivnije traženje i obrada kontakata oboljelih osoba
bolji dijagnostički testovi
pronalazak boljeg cjepiva
bolji lijekovi kojima bi liječenje trajalo kraće
aktivnosti protiv siromaštva i loših životnih uvjeta
zdravstveni odgoj i prosvjećivanje


Voditelj Službe za epidemiologiju

 Miljenko Ljubić, dr.med.

Tuberkuloza pluća

Tuberkuloza (TBC) je od davnina znana bolest koja je i danas jedna od najozbiljnijih i najraširenijih zaraznih bolesti. Godine 1990. Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je kako je 1,7 milijardi ljudi prokuženo bakterijom Mycobacterium tuberculosis (tuberkulin-pozitivni), od čega je kod 8 milijuna ljudi bolest aktivna. Velika većina slučajeva aktivne bolesti se nalazi u zemljama u razvoju, a 2,9 milijuna ljudi godišnje umire od ove bolesti.

Opis bolesti
Bacil tuberkuloze naziva se još i Kochov bacil prema znanstveniku koji je prvi otkrio i izolirao ovu bakteriju 1882. godine. U zemljama u razvoju predstavlja najčešći uzrok smrti. Danas je etiopatogeneza (uzrok i razvoj) bolesti dobro razjašnjena, iako su promjene u prevalenciji i osjetljivosti populacije u velikoj mjeri promijenile klasične oblike pojavnosti ove bolesti. Tuberkuloza se obično razvija nakon udisanja sitnih kapljica, koje u zrak dospijevaju kašljanjem ili kihanjem osobe zaražene Mycobacterium tuberculosis. Udahnuti bacili tuberkuloze najčešće se smještaju u donjim dijelovima pluća, te je to uobičajeno mjesto primarne infekcije. Tamo bacili bivaju "progutani" od strane alveolarnih makrofaga, posebne vrste stanica imunološkog sustava zaduženih za "čišćenje" pluća od svih stranih čestica (živih i neživih). Međutim, makrofagi nisu u stanju kontrolirati infekciju, koja napreduje tijekom tri do četiri tjedna, dok konačno aktivirani makrofagi i limfociti ne ograniče bacile unutar tzv. granuloma. Primarna infekcija je obično bez simptoma (asimptomatska).

Tijekom početnih nekoliko tjedana, bacili tuberkuloze mogu putem krvi i limfe biti preneseni, doslovce u bilo koji organ tijela. Ona tkiva i organi koji se odlikuju visokim zasićenjem (saturacijom) kisika osobito su pogodna za razmnožavanje ovih bakterija. To su prije svega gornji dijelovi pluća, mozak, kralješci, bubrezi i duge kosti. Mikobakterije su na izvornom mjestu infekcije, u donjim dijelovima pluća obično iskorijenjene (eradicirane), no na udaljenijim mjestima nalaze se, već spomenuti granulomi koji su prepuni živih bacila, i koji ostaju prikriveni sve do trenutka kada nastupaju povoljne okolnosti koje dovode do reaktivacije infekcije. U slučajevima kada imunološki odgovor organizma nije dostatan može doći do progresije primarne infekcije, i ponekad do rasapa po cijelom tijelu (milijarne tuberkuloze). Plućna tuberkuloza razvija se kod manjeg broja ljudi čiji imunološki sustav ne uspijeva zaustaviti i uništiti primarnu infekciju.

Bolest se može razviti unutar nekoliko tjedana od primarne infekcije, a mogu proći i godine prije nego li se razvije. Djeca, starije i imunokompromitirane osobe (primjerice, osobe s AIDS-om, bolesnici na kemoterapiji ili bolesnici nakon transplantacije koji uzimaju imunosupresivne lijekove) imaju veći rizik od brzog razvoja bolesti. Kod plućnog TBC-a, proširenost bolesti može varirati, no bez učinkovite terapije bolest vrlo brzo napreduje. Reaktivacija tuberkuloze posljedica je aktivacije mirujućih bacila u udaljenim mjestima. Ovakav tijek bolesti viđa se u 90% odraslih. Kada se reaktivacija odigrava u plućima, najčešće zahvaća vršne i stražnje dijelove gornjih režnjeva. Tipični rendgenski nalazi se još uvijek često viđaju.

Tko obolijeva?
Rizik od infekcije bacilom tuberkuloze i razvoja bolesti je najveći prilikom kontakta sa zaraženim osobama, zatim kod soba koje žive u napučenim zajednicama s lošim higijenskim uvjetima života, kao i kod osoba s lošom prehranom. Faktori koji najvjerojatnije pridonose povećanju učestalosti ove bolesti su:

povećanje broja beskućnika (teški životni uvjeti i slaba prehrana)
pojava sojeva Mycobacterium tuberculosis otpornih (rezistentnih) na uobičajene lijekove
Nepravilno uzimanje lijekova protiv tuberkuloze (primjerice neuzimanje lijekova tijekom cijelog propisanog vremenskog perioda) zasigurno doprinosi pojavi rezistentnih sojeva bacila tuberkuloze. Kod gotovo svih osoba kojima je HIV oštetio imunološki sustav, razvija se aktivna tuberkuloza nakon izlaganja bacilu tuberkuloze. Također, bez pomoći aktivnog i zdravog imunološkog sustava, liječenje je puno teže i bolest je puno otpornija na terapiju.

Simptomi
blagi kašalj i malo povišena tjelesna temperatura
umor
gubitak težine
krv u iskašljaju
noćno znojenje
Dodatni simptomi koji mogu biti povezani s tuberkulozom:

prilikom slušanja stetoskopom čuje se promijenjeni šum disanja
prekomjerno znojenje
otečene limfne žlijezde
bol u zglobovima
gubitak sluha
proljev
bolovi u prsima
Kod djece dodatni simptomi uključuju:

vrućicu 38-39 °C
ubrzano disanje
nedostatak daha
kašalj
Opaska: simptomi uvelike ovise o zahvaćenom organu.

Dijagnoza
Analiza iskašljaja (sputuma) Konačna dijagnoza plućne tuberkuloze mora biti potvrđena izolacijom M. tuberculosis iz izlučevina bolesnikovog dišnog sustava. Obično se u tu svrhu koristi jutarnji iskašljaj bolesnika.

Tuberkulinski kožni test Tuberkulinski kožni test je jedna od kliničkih metoda za dijagnosticiranje TBC-infekcije. Reaktivnost na tuberkulinski antigen odvaja zaražene osobe (s negativnim bakteriološkim nalazom i urednim nalazom rendgena pluća) od osoba koje nisu zaražene. Danas se u kliničke svrhe koristi tzv. Mantouxov test, kojim se 5 tuberkulinskih jedinica purificiranog proteinskog derivata (PPD, koncentrirani i pročišćeni bujon u kojem je 6 tjedana uzgajan Mycobacterium tuberculosis) uštrcava u kožu.

Reakcija na koži veličine 5 mm ili veća nakon 48 sati, smatra se pozitivnom kod bolesnika s poznatom ili suspektnom HIV-infekcijom, zatim u bolesnika čiji rendgenski nalaz pluća odgovara staroj, "neaktivnoj" tuberkulozi, kod imunokompromitiranih bolesnika, te kod osoba koje su bile u bliskom kontaktu sa zaraženim pojedincima.
Reakcija veličine 10 mm ili veća smatra se pozitivnom kod ostalih visokorizičnih skupina (intravenski narkomani, djeca mlađa od 4 godine, bolesnici smješteni u psihijatrijske ustanove, te osobe s bolestima koje oslabljuju imunološki sustav, kao što su dijabetes i zloćudne bolesti).
Za sve ostale, reakcija veća od 15 mm se smatra pozitivnom.
Negativna reakcija ne isključuje infekciju ili bolest.

Radiološke pretrage Liječnik će zatražiti RTG-sliku srca i pluća.

Bronhoskopija To je pretraga kojom se u dišni sustav bolesnika uvodi specijalni instrument koji na svome vrhu ima malu kameru. To liječniku omogućuje da pod kontrolom oka kroz radni kanal instrumenta uzme uzorak tkiva za analizu.

Biopsija To je postupak kojim se kirurškim putem uzima dio tkiva ili organa za analizu.

Liječenje
Bolest se može razviti unutar nekoliko tjedana od primarne infekcije, a mogu proći i godine prije nego li se razvije. Djeca, starije i imunokompromitirane osobe (primjerice, osobe s AIDS-om, bolesnici na kemoterapiji ili bolesnici nakon transplantacije koji uzimaju imunosupresivne lijekove) imaju veći rizik od brzog razvoja bolesti. Kod plućnog TBC-a, proširenost bolesti može varirati, no bez učinkovite terapije bolest vrlo brzo napreduje. Reaktivacija tuberkuloze posljedica je aktivacije mirujućih bacila u udaljenim mjestima. Ovakav tijek bolesti viđa se u 90% odraslih. Kada se reaktivacija odigrava u plućima, najčešće zahvaća vršne i stražnje dijelove gornjih režnjeva. Tipični rendgenski nalazi se još uvijek često viđaju.

Liječenje tuberkuloze provodi se lijekovima koje nazivamo antituberkulotici, a cilj je suzbijanje i izlječenje infekcije (iskorjenjivanje živih mikobakterija). U liječenju tuberkuloze obično se koristi nekoliko lijekova istovremeno primjerice, rifampicin, izonijazid i pirazinamid. Standardna antituberkulotska terapija za plućni oblik bolesti traje 6 mjeseci, no koristi se i u najvećem broju slučajeva kada bolest zahvaća i druge organe. Liječenje se nastavlja i 3 mjeseca nakon što su kulture iskašljaja postale negativne. Bolničko liječenje je potrebno kako bi se spriječilo širenje bolesti u općoj populaciji, i to sve do trenutka kada bolesnik više nije zarazan za okolinu, obično 2 do 4 tjedna nakon početka terapije. Nakon tog perioda bolesnik može nastaviti s uobičajenim životnim aktivnostima. Odmor, zdrav okoliš (čist, suh zrak), smanjenje stresa i kvalitetna prehrana bogata vitaminom C, sve su to faktori koji mogu ubrzati i pospješiti liječenje i oporavak.

Prognoza
Uz liječenje simptomi obično polako nestaju nakon 2 do 3 tjedna, s tim da kliničko poboljšanje nastupa prije nego se to može vidjeti na RTG-slikama.

Komplikacije
Komplikacije plućne tuberkuloze se danas, u doba suvremenih antituberkulotika rjeđe viđaju. Neke od najčešćih uključuju:

pneumotoraks (zrak u prostoru prsištu, ali izvan pluća, što uzrokuje skvrčavanje plućnog krila);
hemoptiza (iskašljavanje krvi). Manje od 20% bolesnika koji se žale na ovaj simptom zaista boluje od tuberkuloze. Taj simptom, međutim može biti povezan s gljivičnim infekcijama ili bronhiolitisom (upalom malih dišnih putova);
bronhiektazije (trajno proširenje bronha);
sindrom desnog srednjeg plućnog režnja (skvrčavanje dijela pluća uslijed oticanja okolnih limfnih čvorova);
zbog destrukcije plućnog tkiva nedovoljna funkcija pluća i manjak zraka.

Svi su lijekovi koji se koriste u liječenju tuberkuloze do određene mjere toksični. Rifampicin i izonijazid mogu izazvati neinfektivni hepatitis (toksično oštećenje jetre). Rifampicin također može obojiti suze i urin u narančastu ili smeđu boju. Ostale komplikacije uključuju otpornost pojedinih sojeva bacila tuberkuloze na lijekove, te ponovno javljanje bolesti nakon poboljšanja (relapsa) kod nekih bolesnika.

https://www.plivazdravlje.hr/bolest-clanak/bolest/146/Tuberkuloza.html

četvrtak, 27. rujna 2018.

Rak pluća

Rak pluća
Rak pluća, kao i svi oblici raka, proizlazi iz abnormalnosti osnovne jedinica života u ljudskom tijelu, stanice. Normalno tijelo održava sustave provjera i ravnoteže rasta stanica, tako da se stanice dijele samo kada je to potrebno. Poremećaj tog sustava provjera i ravnoteže na rast stanica rezultira nekontroliranim dijeljenjem ili proliferacijom stanica koje s vremenom stvore masu koja se zove tumor.



Tumori mogu biti benigni ili maligni. Kada se govori o "raku", misli se samo na one tumore koji su maligni. Benigni tumori se obično mogu ukloniti i ne šire se na druge dijelove tijela. Maligni tumori, s druge strane, rastu agresivno i napadaju i druga tkiva u tijelu, ulaze u krvotok ili limfni sustav, a zatim na drugim mjestima u tijelu stvaraju nove tumore. Ovaj proces širenja naziva se metastaziranje ili presađivanje tumora.



Rak pluća ima tendenciju širenja ili metastaziranja vrlo rano nakon formiranja, što ga čini vrlo opasnim po život i jedan je od oblika raka koje je najteže liječiti. Mjesta najčešćih metastaza su nadbubrežne žlijezde, jetra, mozak i kosti, ali to može biti i bilo koji drugi dio tijela.

 Rak pluća može nastati u bilo kojem dijelu pluća, ali 90% -95% karcinoma pluća nastaje iz epitelnih stanica, stanica sluznice većih i manjih dišnih putova (bronhija i bronhiola), te se iz tog razloga rak pluća naziva i rak bronha.


Pluća su vrlo često i mjesto metastaziranja malignih tumora iz drugih dijelova tijela. Metastaze su sastavljene od iste vrste stanica kao i originalni (primarni) tumori. Na primjer, ako se rak prostate širi putem krvi u pluća, to je metastatski rak prostate u pluća, a ne rak pluća.



Glavna funkcija pluća je razmjena plinova između zraka koji udišemo i krvi. Kroz pluća se ugljičnidioksid uklanja iz krvi, a udahnuti kisik iz zraka ulazi u krvotok. Desno plućno krilo ima tri režnja, dok je lijevo plućno krilo sastavljeno od dva režnja te male strukture koja se zove lingula, a koja je ekvivalent srednjem režnju na desnoj strani. Glavni put ulaska zraka u pluća su bronhi koji proizlaze iz dušnika. Bronhi se granaju u progresivno sve manje dišne putove, bronhiole, a koji završavaju sitnim mjehurićima poznatim kao alveole. Alveole su mjesto gdje se događa izmjena plinova. Pluća i unutarnja strana prsnog koša su prekriveni tankim slojem tkiva koji se zove pleura.


Rak može nastati i iz pleure. Ta vrsta raka se zove mezoteliom i također spada u vrlo agresivne vrste tumora koji se teško liječe. Rijetko maligni tumori u prsnom košu mogu nastati i iz potpornih tkiva ili iz recimo krvnih žila.

Što uzrokuje rak pluća?



Pušenje



Incidencija raka pluća snažno je povezana s pušenjem cigareta. Oko 90% slučajeva raka pluća nastane kao posljedica uporabe duhana. Rizik od raka pluća povećava se s brojem popušenih cigareta i dužinom vremena pušenja. Osoba koja je pušila dvije kutije cigareta na dan tijekom 10 godina ima isti rizik kao i osoba koja je pušila jednu kutiju cigareta tijekom 20 godina. Među onima koji puše dvije ili više kutija cigareta na dan, jedan od sedam će umrijeti od raka pluća.
Pušenje lule i cigara također može uzrokovati rak pluća, iako rizik nije tako visok kao s pušenjem cigareta. Dakle, dok netko tko puši jednu kutiju cigareta na dan ima rizik za razvoj raka pluća 25 puta veći nego nepušač, pušači lule i cigare imaju rizik od raka pluća koji je oko pet puta veći nego kod nepušača.
Duhanski dim sadrži preko 4000 kemijskih spojeva, od kojih su se mnogi dokazano kancerogeni. Dvije osnovne karcinogene tvari u duhanskom dim su kemikalije poznate kao nitrozamini i policikličkih aromatski ugljikovodici.
Ugljični monoksid također je jedan od štetnih sastojaka, bezbojan plin bez mirisa koji je prisutan u dimu cigarete koja izgara kao, uostalom, i u ispušnom plinu automobila.
Katran je ostatak pri izgaranju organske materije i prisutan je u dimu koji preostaje nakon što se nikotin i vlaga uklone.

Duhan sadrži i nikotin koji stimulira živčani sustav na taj način da jako ubrzava kucanje srca te pridonosi povećanju krvnog tlaka. Krvne žile se pri tome suzuju - uključivo i arterije koje opskrbljuju srce krvlju.



Nikotin, dakle, djeluje kao neurotransmiter acetilkolin i prema tome uzrokuje snažnu ovisnost. Upravo zbog toga je tako teško prestati pušiti jednom kada se počne. Tijelo je postalo ovisnik. Pušenje predstavlja ovisnost o drogi, i to o jednoj vrlo opasnoj drogi.



Prema tome i nikotin, kao i prethodno spomenuti ugljični monoksid, svaki na svoj poseban način utječu na to da se smanjuje količina kisika koja može doprijeti do srca. Ako je ovo smanjenje dotoka krvi znatnije, jedan dio srčanog mišića umire, te govorimo o srčanom infarktu.
Dakle, pušenje cigareta mnogostrukim mehanizmima približava svoje ovisnike preranoj, nenadanoj, u svakom slučaju nepotrebnoj, vlastitim dugogodišnjim trudom priskrbljenoj smrti. Rizik od razvoja raka pluća smanjuje se svake godine nakon prestanka pušenja zato što zdrave stanice postupno zamjenjuju oštećene stanice u plućima. U bivših pušača, rizik od razvoja raka pluća izjednačava se s rizikom kod nepušača nakon otprilike 15 g. nepušenja.



Pasivno pušenje



Pasivno pušenje ili udisanje duhanskog dima od strane nepušača koji žive ili rade s pušačima, također je čimbenik rizika za razvoj raka pluća. Istraživanje je pokazalo da nepušači koji žive s pušačima imaju 24% povećanje rizika za razvoj raka pluća u odnosu na nepušače koji ne žive s pušačima.



Azbestna vlakana



Azbestna vlakna su silikatna vlakana koja mogu trajati cijeli život u plućnom tkivu izloženih osoba. Radno mjesto je čest izvor izloženosti azbestnim vlaknima, budući je azbest često korišten za toplinsku i zvučnu izolaciju. Danas je uporaba azbesta ograničena ili zabranjena u mnogim zemljama. I rak pluća i mesoteliom (rak pleure i pluća, kao i potrbušnice) također su povezani s izloženosti azbestu. Pušenje cigareta drastično povećava izglede za razvoj raka pluća u radnika izloženih azbestu. Radnici koji rade s azbestom i ne puše imaju pet puta veći rizik za razvoj raka pluća nego nepušači, a oni koji puše imaju rizik koji je od 50 do 90 puta veći od nepušača.



Radon



Radon je kemijski inertan plin koji je prirodni produkt raspadanja urana. Uran se raspada u više raspadnih produkata koji emitiraju različite vrste ionizirajućeg zračenja. Radon je poznati uzrok raka pluća, a procjenjuje se da se 12% smrti od raka pluća može pripisati radonu. Kao i kod izloženosti azbestu, istodobno pušenje uvelike povećava rizik od raka pluća u ljudi izloženih radonu. Radon se može podići iz tla i ući u domove kroz pukotine u temeljima, kroz cijevi, odvode, ili druge otvore. Radon je nevidljiv i bez mirisa, ali se može otkriti jednostavnim testom dostupnim u Americi.



Obiteljska predispozicija



Dok se većina slučajeva raka pluća povezuje s pušenjem, činjenica da nisu svi pušači konačno razvili raka pluća ukazuje na to da i drugi čimbenici, kao što su genetska predispozicija, mogu igrati ulogu u razvoju raka pluća. Brojne studije su pokazale da je rak pluća vjerojatniji i u pušača i u nepušača koji u krvnom srodstvu imaju oboljelog od raka pluća. Nedavno je provedena do sada najveća studija o genetskom istraživanju raka pluća. Uključivala je više od 10.000 ljudi iz 18 zemalja, a provela ju je Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC). Identificirana je mala regija u genomu (DNK), koja sadrži gene koji povećavaju osjetljivost na rak pluća kod pušača. Specifični geni, koji se nalaze na kratkom („q“) kraku kromosoma 15, kodiraju proteine koji stupaju u interakciju s nikotinom i drugim otrovima iz duhana (geni za nikotinske acetilkolinske receptore).



Bolesti pluća



Prisutnost određenih bolesti pluća, posebno kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB), povezana je s povećanim rizikom (od četiri do šesnaest puta veći rizik od nepušača) za razvoj raka pluća, čak i nakon prestanka utjecaja pušenja cigareta.



Rak pluća u povijesti bolesti



Preživjeli od raka pluća imaju veći rizik od razvoja raka pluća nego drugi u općoj populacij. Preživjeli od raka pluća ne-malih stanica (NSCLC) imaju aditivni rizik od 1% -2% godišnje za razvoj raka pluća po drugi put. Preživjeli od raka pluća malih stanica (SCLC), imaju rizik za razvoj raka pluća drugi put od 6% godišnje.



Zagađenje zraka



Onečišćenje zraka iz vozila, industrija i elektrana može povećati vjerojatnost za razvoj raka pluća u izloženih osoba. Do 1% smrtnih slučajeva raka pluća se može pripisati disanju zagađenog zraka, a stručnjaci vjeruju da produljena izloženost visoko zagađenom zraku može nositi rizik za razvoj raka pluća sličan onom kod pasivnog pušenja.



TIPOVI RAKA PLUĆA



Rak pluća, također poznat kao rak bronha, dijeli se u dvije temeljne skupine: rak pluća malih stanica (SCLC- small cell lung cancers) i rak pluća ne-malih stanica (NSCLC- non-small cell lung cancers ). Ova klasifikacija se temelji na mikroskopskom izgledu tumorskih stanica. Ove dvije vrste raka rastu i šire se na različite načine i mogu imati različite mogućnosti liječenja, tako da je razlikovanje ove dvije vrste jako važno.



Rak pluća malih stanica (SCLC) ili mikrocelularni rak čini oko 20% slučajeva raka pluća te je najagresivniji i najbrže rastući od svih karcinoma pluća. SCLC snažno je povezan s pušenjem cigareta, a samo 1% ovih tumora javlja se u nepušača. SCLC metastazira brzo na mnoge organe i tkiva u tijelu, a najčešće se otkrije nakon što su uvelike proširio.



NSCLC je najčešći rak pluća i čini oko 80% svih karcinoma pluća. NSCLC mogu se podijeliti u tri glavna tipa, apodjela se temelji na vrsti tumorskih stanica:



Adenokarcinomi su najčešća vrsta NSCLC. Iako su adenokarcinomi povezani s pušenjem, kao i ostali oblici raka pluća, ovaj tip se javlja i kod nepušača. Većina adenokarcinoma nastaje u vanjskim ili perifernim područjima pluća. Bronhioloalveolarni karcinom je podtip adenokarcinoma koji se često razvija na više mjesta u plućima i širi duž stijenki alveola.



Karcinomi pločastih stanica nekada su bili češći od adenokarcinoma. Trenutno čine oko 30% NSCLC. Također poznati i kao epidermoidni karcinomi, karcinomi pločastih stanica nastaju najčešće u središnjem području, odnosno bronhima.



Karcinomi velika stanica ponekad se nazivaju nediferencirani karcinomi i najrjeđi su tip NSCLC.



Moguće su i mješavine različitih vrsta NSCLC.



I neke druge vrste tumora mogu nastati u plućima, ali su puno rjeđe od NSCLC i SCLC i zajedno čine samo 5-10 % od svih slučajeva raka pluća:



Bronhalni karcinoidi čine do 5% slučajeva raka pluća. Ovi tumori su obično mali (3-4 cm ili manje) u trenutku postavljanja dijagnoze i javljaju se najčešće u ljudi mlađih od 40 godina. Nisu povezani s pušenjem. Mogu metastazirati, a mali postotak tih tumora izlučuju supstance slične hormonima koje mogu uzrokovati određene simptome povezane s hormonom koji se proizvodi. Karcinoidi općenito rastu i šire se sporije nego rak bronha, i većina ih se otkrije dovoljno rano da se mogu kirurški resecirati u cijelosti.



Rak potpornih tkiva u plućima, kao što su glatki mišići, krvne žile, ili stanice i tkiva imunološkog sustava rijetko se javljaju u plućima.



Kao što je spomenuto ranije, metastatski karcinomi iz drugih primarnih tumora u tijelu često se mogu naći u plućima. Tumori s bilo kojeg mjesta u tijelu mogu se proširiti do pluća ili kroz krvotok, kroz limfni sustav, ili direktno iz obližnjih organa. Metastatski tumori se najčešće javljaju u obliku više okruglastih tumora uglavnom smještenih u perifernim dijelovima plućnih krila.



Koji su simptomi i znaci raka pluća?



Simptomi raka pluća su različiti i ovise o tome gdje je tumor smješten i do kuda se proširio. Upozoravajući znakovi raka pluća nisu uvijek prisutni i nije ih lako identificirati. Osobe s rakom pluća mogu imati sljedeće vrste simptoma:



Nema simptoma: U do 25% ljudi koji su dobili rak pluća, rak se otkrije slučajno na rutinskoj RTG snimci pluća ili CT. Takvi bolesnici s malim karcinomom često ne navode nikakve simptome ni znakove bolesti.



Simptomi koji se odnose na rak pluća: rast raka pluća i invazija plućnog i okolnog tkiva može ometati disanje, što dovodi do simptoma kao što su kašalj, otežano disanje, bol u prsima, iskašljavanje krvi (hemoptysis). Ako je rak zahvatio živac, na primjer, može uzrokovati bol u ramenu koja se širu niz ruku (tzv. Pancostov sindrom) ili dovodi do paralize glasnice i do promuklosti. Invazija jednjaka može dovesti do poteškoća pri gutanju (disfagija). Ako su veliki dišni putovi opstruirani, može doći do kolapsa dijela pluća i posljedične infekcije (apscesi, upala pluća) u opstruiranom području.



Simptomi koji se odnose na metastaziranje: Rak pluća koji se proširio na kosti može proizvesti jaku bol na mjestima koja su zahvaćena tumorom. Rak koji se proširio na mozak može prouzročiti niz neuroloških simptoma koji mogu uključivati smetnje vida, glavobolje, epileptičke napadaje, ili simptome moždanog udara, kao što su slabost i gubitak osjeta u pojedinim dijelovima tijela.



Paraneoplastički simptomi: rak pluća često je popraćen simptomima koje uzrokuju hormonima slične tvari koje proizvode tumorske stanice. Paraneoplastički sindrom najčešće se vidi kod SCLC, ali i kod drugih oblika raka pluća. Najčešći paraneoplastički sindrom povezan s SCLC je proizvodnja adrenokortikotropnog hormona (ACTH) što dovodi do pretjerane sekrecije kortizola iz nadbubrežnih žlijezda (Cushingov sindrom). Najčešći paraneoplastički sindrom viđen kod NSCLC je proizvodnja tvari slične paratiroidnom hormonu što rezultira povišenom razinom kalcija u krvi.



Nespecifični simptomi: Nespecifični simptomi koji se mogu naći kod svih oblika raka javljaju se i kod bolesnika s rakom pluća, a uključuju gubitak težine, slabost i umor. Psihološki simptomi kao što su depresija i promjene raspoloženja također su uobičajeni.



Kada konzultirati liječnika?



Obvezno treba konzultirati liječnika kada se razviju simptomi povezani s rakom pluća, osobito, ako se javi



Akutni uporni kašalj ili dođe do pogoršanja kroničnog kašalj
krv u sputumu ili iskašljaju
uporni bronhitis ili ponavljanje respiratornih infekcija
bol u prsima
neobjašnjen gubitak težine i / ili umor
poteškoće s disanjem


Kako se dijagnosticira rak pluća?



Liječnici koriste širok spektar dijagnostičkih postupaka i testova u dijagnosticiranju raka pluća. To uključuje sljedeće:



Anamneza i fizikalni pregled mogu otkriti prisutnost čimbenika rizika za rak pluća kao što je pušenje te simptome ili znakove koji su sumnjivi na rak pluća kao što su poteškoće s disanjem, opstrukcija dišnih putova ili infekcije u plućima. Cijanoza, plavkasta boja kože i sluznica, zbog nedostatka kisika u krvi, sugerira kompromitiranu funkciju pluća zbog kronične bolesti pluća. Isto tako, promjene u tkivu ležišta noktiju također mogu ukazivati na kroničnu bolest pluća.



Rendgenska snimka pluća je najčešći prvi dijagnostički korak kada su prisutni simptomi raka pluća. Snimaju se dvije snimke: sprijeda- straga i jedna snimka iz profila. Kod RTG snimke pluća pacijent dobije vrlo malu dozu zračenja. RTG snimka može otkriti sumnjivo područja u pluća, ali ne može utvrditi je li to područja maligne prirode. Konkretno, kalcificirani čvorovi u plućima ili benigni tumori koji se nazivaju hamartomi mogu se vidjeti na RTG snimci i oponašaju rak.



CT-om (kompjuterizirana tomografija) se mogu skenirati prsni koš, trbuhi / ili mozak i tako ispitati stanje u tim organima i dobiti dovoljno informacija o opsegu ili lokalizaciji tumora. CT je također postupak koji uključuje ionizirajuće zračenje, ali koji uz pomoć računala kombinira više slika i tako generira presjek ljudskog tijela. Uređaj u obliku prstena kruži oko tijela i pod različitim kutovima bilježi snimke tijela koje služe za generiranje presjeka tijela. Jedna od prednosti CT je da je osjetljiviji od standardnih RTG snimaka pluća u otkrivanju kvržica u plućima, to jest, pokazat će više i preciznije. Ponekad se tijekom snimanja daje intravenozno kontrastno sredstvo radi preciznijeg prikaza smještaja i strukture organa. CT izlaže bolesnika većem zračenju nego RTG snimka pluća. Najčešća nuspojava je reakcija na intravenozno kontrastno sredstvo. Obično se javljaju svrab i osip koji obično nestaju brzo. Teške anafilaktičke reakcije (po život opasne alergijske reakcije s otežanim disanjem) na kontrast su rijetke. CT abdomena ili trbuha može identificirati metastatski rak u jetri ili nadbubrežnom žlijezdama, a CT glave otkriva prisutnost i opseg metastaza u mozgu.



MSCT ili spiralni CT zahtijeva posebnu vrstu CT skenera. Pokazalo se da bi bio djelotvoran alat za identifikaciju malih karcinoma pluća kod pušača i bivših pušača. Međutim, još nije dokazano može li primjena ove metode spasiti život ili smanjiti rizik od smrti od raka pluća. Pojačana osjetljivost ove metode je zapravo i izvor njenih nedostataka, jer otkriva i čvorčiće u plućima koji ne moraju biti kancerogeni, ali zahtijevaju daljnju evaluaciju. Ovom tehnikom u 20 % pregledanih ljudi otkrivaju se takvi čvorčići, a u 90 % od tih 20% nema maligni tumor.



Magnetska rezonancija (MR) može biti prikladna kada želimo krajnje precizno lokalizirati tumor. MR tehnika koristi magnetizam, radio valove i računalo za proizvodnju slike tjelesnih struktura. Kao i kod CT skeniranja, pacijent je smješten na pokretni krevet koji je umetnut u MR skener. Nema poznatih nuspojava MR skeniranja i nema izloženosti zračenju. Snimke nastale MR su prilično detaljne i mogu otkriti male promjene strukture unutar tijela. Osobe sa srčanim pacemakerom, metalnim implantatima, umjetnom srčanim zaliscima i ostalim kirurški ugrađenim metalnim strukturama ne mogu biti skenirane s MR zbog rizika da magnet pokrene metalne dijelove tih struktura i oštetiti tkiva.



Pozitronska emisijska tomografija (PET) je specijalna slikovna („imaging“) tehnika koja koristi kratkoživuće radioaktivne tvari za proizvodnju trodimenzionalne slike u boji tih tvari u tkivima u tijelu. Dok CT i MR daju informaciju o anatomiji struktura i tkiva, PET skenira metaboličku aktivnosti i funkciju tkiva. PET može utvrditi da li tumorsko tkivo aktivno raste i može pomoći u određivanju vrste stanica unutar određenog tumora. Kod PET skeniranja, pacijent dobiva kratkoživući radioaktivni farmak od kojeg pacijent dobiva zračenja otprilike koliko i dvije obične RTG snimke prsnog koša. Radioaktivna tvar se akumulira u određenim tkivima više nego u drugima, ovisno o vrsti tvari koja se ubrizgava. Iz dotičnog tkiva se ispušta čestica poznata kao pozitron. Kad pozitron susretne elektron unutar tijela dolazi do reakcije i proizvodnje gama zrake. Skener evidentira te gama zrake na području gdje je radioaktivna supstanca nakupljena. Na primjer, kombinacija glukoze (zajednički izvor energije u tijelu) s radioaktivnom tvari dovest će do pojačanog nakupljanja tog kompleksa na mjestima gdje se ona najbrže troši. A takvo mjesto je i tumor. PET skeniranje može biti integrirano s CT skeniranjem u tehnici poznatoj kao PET-CT skeniranje. Integrirani PET-CT je pokazao veću točnost nego PET sken sâm.



Sken kostiju ili scintigrafija kostiju koristi se za stvaranje slike kostiju na zaslonu računala ili na filmu. Koristi se kako bi se utvrdilo je li rak pluća metastazirao na kosti. Kod skeniranja kostiju ili scintigrafije kostiju, mala količinu radioaktivnog materijala se ubrizgava u krvotok i nakuplja u kostima, posebno u abnormalnim područjima kao što su područja metastaza tumora. Radioaktivni materijal se detektira skenerom i slika kosti se snima na poseban film za trajnu pohranu.



Citologija sputuma ili iskašljaja: Dijagnoza raka pluća uvijek zahtijeva potvrdu malignih stanica od strane patologa, čak i kada su simptomi i sve pretrage jasno ukazale da se radi o raku pluća. Najjednostavniji način da se utvrdi dijagnoza je ispitivanje sputuma pod mikroskopom. Ako je tumor smješten centralno i nalazi se u dišnim putovima, ovaj postupak, poznat kao citološki pregled iskašljaja, može omogućiti vizualizaciju tumorskih stanica za dijagnozu. To je jeftin postupak bez rizika, ali je njegova vrijednost ograničena budući da tumorske stanice ne moraju uvijek biti prisutne u sputuma, čak i ako je rak prisutan. Također, ne-tumorske stanice povremeno mogu proći promjene u reakciji na upale ili ozljede zbog čega ponekad izgledaju kao stanice raka.



Bronhoskopija: Ispitivanje dišnih putova bronhoskopom (vizualizacija dišnih putova kroz tanku optičku sondu koja se umeće kroz nos ili usta) može otkriti područje tumora te se može uzeti uzorak za dijagnozu od strane patologa ( patohistološka analiza bioptata). Tumor u središnjem području pluća ili koji proizlazi iz većih dišnih putova je dostupan uzorkovanju ovom tehnikom. Bronhoskopija se može obavljati pomoću krutog ili fleksibilnog bronhoskopa i može se obavljati ambulantno. Postupak može biti neugodan, a to zahtijeva sedaciju ili anesteziju pa se bronhoskopija tada provodi u operacijskoj sali. Iako je bronhoskopija relativno sigurna, mora ju obavljati specijalist za plućne bolesti (pulmolog ili kirurg). Kada se tumor vizualizira i adekvatno odabere, najčešće se postavi ispravna dijagnoza raka pluća. Neki pacijenti mogu iskašljavati tamno-smeđu krv kroz jedan do dva dana nakon zahvata. Ozbiljnija, ali rijetka komplikacija uključuje veću količinu krvarenja, smanjenu razina kisika u krvi, te aritmije srca, kao i komplikacija od sedativa i anestezije.



Iglena biopsija: Aspiracija sadržaja tankom iglom (FNA) kroz kožu, najčešće se izvodi pod kontrolom rendgena. Može biti korisna kod uzimanja uzorka tumorskih stanice za dijagnozu, osobito kod periferno smještenih tumora u plućima koji nisu dostupni bronhoskopu. Mala količina anestetika daje se prije uboda tankom iglom kroz prsni koš u abnormalno područje u plućima. Stanice se usisaju u špricu te potom ispituje pod mikroskopom. Ovaj postupak je obično točan kada je zahvaćeno područje adekvatno odabrano. Ovaj postupak prati mali rizik od ulaska zraka u pluća i razvoja pneumotoraksa ( 3 do 5%).



Torakocenteza : Ponekad rak pluća zahvaća i tanku ovojnicu oko pluća (pleuru) i dovodi do nakupljanja tekućine u prostoru između pluća i grudnog koša što se zove pleuralni izljev. Uzimanje uzorka ove tekućine s tankom iglom (torakocenteza) može otkriti stanice karcinoma i uspostaviti dijagnozu. Kao i kod iglene aspiracijske biopsije, postoji malen rizik od pneumotoraksa.



Kirurški zahvati: Ako nijedna od spomenutih metoda nije dovela do dijagnoze, do tumorskog tkiva mora se doći kirurškom biopsijom. To može uključivati medijastinoskopiju (ispitivanje prsnog koša između pluća, sredoprsja, kroz kirurški umetnuti sondu za biopsiju tumorske mase ili limfnih čvorova koji mogu sadržavati metastaze) ili torakotomije (kirurško otvaranje prsnog koša radi uklanjanja ili biopsije tumora). Torakotomijom se rijetko može u cijelosti ukloniti rak pluća, a oba postupka i medijastinoskopija i torakotomija nose rizik velikih kirurških zahvata (komplikacije kao što su krvarenje, infekcija i rizici povezani s anestezijom i lijekovima). Ovi postupci se izvode u operacijskoj sali, a pacijent mora biti hospitaliziran.



Krvni testovi: Iako rutinski krvni testovi sami ne mogu dijagnosticirati rak pluća, oni mogu otkriti biokemijske ili metaboličke abnormalnosti u tijelu koji prate rak. Na primjer, povišena razina kalcija ili enzima alkalne fosfataze može pratiti karcinom koji je metastazirao u kosti. Isto tako, povišene razine određenih enzima normalno prisutnih unutar jetrenih stanica, uključujući i aspartat aminotransferaze (AST ili SGOT) i alanin aminotransferaze (ALT ili SGPT), signaliziraju oštećenje jetre pa mogu ukazivati na metastaze u jetri. Trenutno je u području raka pluća predmet istraživanja razvoj krvnog testa koji bi pomogao u dijagnostici raka pluća. Prema preliminarnim podacima identificirani su specifični proteini, ili biomarkeri, koji se nalaze u krvi i mogu biti znak da je rak pluća prisutan kod osoba sa sumnjivim nalazom na RTG-u pluća ili nalazu drugih slikovnih metoda pregleda pluća.



Stadijevanje raka pluća



Stadij raka označava u kojoj mjeri se rak proširio u tijelu. Stadijevanje uključuje procjenu veličine raka i prodora u okolno tkivo, kao i prisutnosti ili odsutnosti metastaza u limfne čvorove ili druge organe. Stadijevanje ( engl. staging) je važno za određivanje načina liječenja raka pluća. Stadijevanje bolesti također je važno za procjenu prognoze bolesnika. Viši stadij bolesti ukazuje na rašireniju bolest i ima slabiju prognozu.



Da bi se odredio točan stadij bolesti koriste se i kombiniraju različite dijagnostičke metode koji uključuju laboratorijske nalaze krvi, RTG, CT, scintigrafiju kostiju, MR i PET-CT. Nenormalni krvni testovi mogu ukazati gdje možda postoje metastaze, a radiološke metode to dokumentiraju.



NSCLC dijeli se u 4 stadija, od I do IV:



I Stadij - rak je ograničen na pluća.
II i III Stadij - rak je ograničena na prsni koš (s većim i/ili više invazivnih tumora i/ili zahvaćenih lokalnih limfnih čvorova)
IV Stadij - rak se proširio na druge dijelove tijela.


SCLCse dijeli u 2 stadija:



I - Ograničena bolest, odnosi se na rak koji je ograničen na svom području u plućima
II - Raširena bolest, rak se proširio izvan prsnog koša na druge dijelove tijela.


Terapija raka pluća?



Liječenje raka pluća može uključivati kirurško odstranjenje raka, kemoterapiju ili zračenje, kao i kombinacije tih tretmana. Odluka o tome koji su terapijski oblici najbolji za oboljelu osobu donosi se nakon procjene lokalizacije i opsega tumorske bolesti, kao i cjelokupnog zdravstvenog stanja pacijenta.



Kao i kod drugih karcinoma, terapija se može podijeliti na kurativnu s ciljem uklanjanja ili iskorjenjivanja tumorske bolesti i palijativnu kojom se ne može izliječiti rak, ali se može smanjiti bol i patnja bolesnika. Obično se kombinira više metoda liječenja. U takvim slučajevima, terapija koja se dodaje kako bi se poboljšao učinak primarne terapije naziva se adjuvantna terapija. Primjer adjuvantne terapije su kemoterapija ili radioterapija koje se provode nakon kirurškog uklanjanja tumora s ciljem da se ubiju tumorske stanice koje ostaju nakon operacije.



Operativno liječenje: kirurško uklanjanje tumora općenito se izvodi kod početnog stadija bolesti (stadij I ili ponekad stadij II) NSCLC i terapija je izbora za rak koji se nije proširio izvan pluća. U oko 10 do 35 % slučajeva rak pluća može biti uklonjen kirurški, ali uklanjanje ne rezultira uvijek potpunim izlječenjem, jer tumor se možda već proširio, a da se to ne može detektirati i može se ponovno pojaviti. Od 25 do 40 % bolesnika kojima je uklonjen sporo rastući rak pluća preživi pet godina nakon dijagnoze. Važno je napomenuti da, iako je tumor anatomski pogodan za resekciju, operacija ne mora biti moguća ako osoba ima i drugih ozbiljnih stanja (kao što su teške bolesti srca ili pluća) koja ograničavaju njihova sposobnost da prežive operaciju. Kirurški zahvat se rijetko izvodi kod SCLC, jer je malo vjerojatno da su ti tumori lokalizirani na jednom području u trenutku postavljanja dijagnoze.
Odabir kirurškog zahvata ovisi o veličini i mjestu tumora. Kirurzi moraju otvoriti zid prsnog koša nakon čega obavljaju ili klinastu resekciju pluća (uklanjanje dijela jednog režnja), lobektomiju (uklanjanje cijelog jednog režnja) ili lijevu ili desnu pulmektomiju (uklanjanje cijelog plućnog krila). Uklanjanje limfnih čvorova u području pluća također je dio operativnog zahvata i zove se limfadenektomija. Kirurški zahvat na plućima je veliki operativni postupak koji zahtijeva opću anesteziju, bolničko liječenje i intenzivnu skrb kroz nekoliko tjedana do mjeseci. Nakon kirurškog zahvata, pacijenti mogu iskusiti otežano disanje, imati kratkoću daha, bol i slabost. Rizici operacije su komplikacije zbog krvarenja, infekcije i komplikacije opće anestezije.



Zračenje: Radioterapija se može biti primijeniti kao oblik liječenja i za NSCLC i SCLC. Radioterapija koristi visokoenergetske X-zrake ili druge vrste zračenja koje mogu ubiti stanice raka. Radioterapija se može provoditi kao kurativna terapija, palijativna terapija (korištenjem nižih doza zračenja nego kod kurativne terapije) ili kao adjuvantna terapija u kombinaciji s operacijom ili kemoterapijom. Zračenja se primjenjuje ili izvana, pomoću uređaja koji proizvodi zračenje i usmjerava ih na područje zahvaćeno rakom ili iznutra putem plasmana radioaktivnih tvari u zatvorenim spremnicima u područje tijela gdje je tumor lokaliziran. Brahiterapija je izraz koji se koristi za opisivanje uporabe radioaktivnih materijala ili izvora zračenja s malim dometom zračenja, a koji se smještaju izravno u rak ili u dišne putove u neposrednoj blizini tumorskog procesa. To se obično radi kroz bronhoskop.



Radioterapija se može primjeniti i ako osoba odbija operaciju, ako se tumor proširio na područja kao što su limfni čvorovi ili dušni putovi koji se ne mogu kirurški ukloniti ili ako osoba ima druge bolesti pa ne može preživjeti operaciju. Radioterapija uglavnom samo smanjuje tumor ili ograničava njegov rast kada se primjenjuje kao jedini oblik liječenja. U 10 do 15% bolesnika dovodi do dugoročne remisije i smanjenja tumorske bolesti. Kombinacijom zračenja i kemoterapije dodatno se može produžiti preživljavanje u odnosu na primjenu kemoterapije same. Vanjsko zračenje općenito se može provoditi ambulantno, dok unutarnje zračenje zahtijeva kratku hospitalizaciju. Osoba koja ima teške bolesti pluća uz rak pluća možda neće biti u mogućnosti primiti radioterapiju, jer zračenje može dodatno smanjiti funkciju pluća. Vrsta vanjske radijacijske terapije koja se naziva "gama nož" ponekad se koristi za liječenje pojedinačnih metastaza u mozak. U ovom postupku, više snopova zračenja iz različitih smjerova djeluju na tumor tijekom nekoliko minuta do sati, dok je glava fiksirana na mjestu krutim okvirom. Time se smanjuje doza zračenja koju prima zdravo okolno tkivo.



Prije početka radijacijske terapije mora se provesti postupak planiranja ili simulacije radioterapije. Pri tome se koristi uređaj koji se zove simulator, potom CT, računala i provode se precizna mjerenja, obilježavaju točna mjesta aplikacije zračenja i doza koja će biti primijenjena na svaku točku koja se nalazi u polju zračenja. Ovaj proces obično traje 30 minuta do dva sata. Vanjsko zračenja se obično provodi svakodnevno četiri ili pet dana u tjednu tijekom nekoliko tjedana.



Radioterapija ne nose rizik velikih operacija, ali može imati neugodne nuspojave, uključujući i umor i nedostatak energije. Smanjen broj bijelih krvnih stanica što dovodi do povećanja osjetljivosti zračene osobe na infekcije, nizak broj krvnih pločica što dovodi do smanjenja sposobnosti zgrušavanja krvi i rezultira povećanom sklonosti krvarenju te smanjenje crvenih krvnih stanica što dovodi do razvoja anemije relativno često se vide kao nuspojava zračenja. Ako su probavni organi izloženi zračenju, pacijent može imati mučninu, povraćanje i proljev. Radioterapija može iritirati kožu u području koje se tretira, ali ta se iritacija povlači brzo nakon svršetka zračenja.



Kemoterapija: I NSCLC i SCLC se mogu liječiti kemoterapijom. Kemoterapija podrazumijeva primjenu lijekova koji zaustavljaju rast stanica raka tako da ih ubija ili ih sprječava da se dijele. Kemoterapija se može primjenjivati kao nadopuna kirurškoj terapiji, ili u kombinaciji s radioterapijom. Iako danas postoje brojni kemoterapijski lijekovi ili citostatici, lijekovi iz skupine poznate kao soli platine bili su najučinkovitiji u liječenju raka pluća.



Kemoterapija je liječenje izbora za većinu SCLC, jer su ti tumori uglavnom rasprostranjeni u tijelu u trenutku postavljanja dijagnoze. Samo 50% ljudi s SCLC preživi četiri mjeseca bez kemoterapije. Uz kemoterapiju, njihovo preživljenje se povećava četiri-pet puta. Kemoterapija sama nije posebno učinkovita u liječenju NSCLC, ali kad je NSCLC metastazirao, u mnogim slučajevima može produžiti preživljenje.



Kemoterapija se može dati u obliku tableta, kao intravenozna infuzija, ili kao kombinacija ta dva načina. Kemoterapijski tretmani se obično provode u ambulantnim uvjetima. Kombinacija lijekova daje se u ciklusima tijekom razdoblja od nekoliko tjedana ili mjeseci s pauzama između ciklusa. Nažalost, lijekovi koji se koriste u kemoterapiji ubijaju i normalne stanice u tijelu, što rezultira neugodnim nuspojavama. Oštećenje krvnih stanica može dovesti do povećane osjetljivosti na infekcije i poteškoća u zgrušavanju krvi (krvarenje ili modrice). Ostale nuspojave uključuju umor, gubitak težine, gubitak kose, mučninu, povraćanje, proljev i rane u ustima. Nuspojave kemoterapije ovise o dozi i kombinaciji lijekova koji se koriste, a mogu se razlikovati od pojedinca do pojedinca. Srećom, postoje vrlo učinkoviti lijekovi kojima se mogu liječiti ili spriječiti mnoge nuspojave kemoterapije. Nuspojave obično nestaju tijekom faze oporavka između dva ciklusa kemoterapije ili nakon završetka kemoterapije.



Preventivno zračenje mozga: SCLC se često širi u mozak. Ponekad ljudi s SCLC dobro reagiraju na zračenje glave u slučaju da u mozgu postoje mikrometastaze koje se još ne mogu detektirati na CT-u ili MR mozga ili nisu dale simptoma. Zračenje mozga može dovesti do problema s kratkotrajnom memorijom, umora, mučnine i drugih nuspojava.



Liječenje recidiva: Rak pluća koji se vratio nakon liječenja operacijom, kemoterapijom i / ili zračenjem zove se recidiv raka i/ili relaps bolesti. Ako je recidivni rak ograničen na jednom mjestu u plućima, može se liječiti kirurškim putem. Recidivni tumori obično ne reagiraju na kemoterapijske lijekove koje su bili početno primjenjivani. Budući da se soli platine obično koriste u prvoj liniji kemoterapije raka pluća, ta sredstva nisu korisna u većini slučajeva recidiva. Vrsta kemoterapije koja se tada koristi naziva se druga linija kemoterapije. U drugoj liniji kemoterapije primjenjuju se lijekovi koji su dokazano dali dobar učinak u slučaju povrata bolesti. Ukoliko se ne postigne željeni rezultat tom novom kombinacijom citostatika primjenjuje se treća linija i t.d. Uvijek se ranije u terapiji koriste lijekovi koji daju bolji učinak i dokazano produžuju vrijeme preživljenja. Osobe s rekurentnim rakom pluća koji dovoljno dobro podnose terapiju, također su dobri kandidati za eksperimentalne terapije i uključuju se u kliničke studije u kojima se ispituje djelovanje nekog još uvijek nedovoljno ispitanog lijeka. Tako se u biti i dolazi do spoznaja koji od tih ispitivanih lijekova dovodi do dobrog terapijskog učinka. Npr. u Hrvatskoj je na listi odobrenih lijekova u i u prvoj i u drugoj liniji kemoterapije raka pluća i pleure pemetreksed (Alimta) koji je lijek novije generacije, ali se nije mogao uvesti u prvu ili drugu liniju sve dok nije dokazana njegova velika učinkovitost i na neki način dok nije zaslužio to mjesto.


Dakle, ako je neki lijek noviji to još uvijek ne znači da je puno bolji od starijih lijekova i da će pomoći svakom pacijentu. Kao i uvijek, neki lijek nekome djeluje izvrsno, kod nekog samo djelomično, a kod nekog pacijenta ne daje nikakav učinak.



Ciljana terapija: erlotinib (Tarceva) i gefitinib (Iressa) su primjeri tzv ciljanih lijekova koji se mogu koristiti u određenih bolesnika s NSCLC, a koji više ne reagiraju na kemoterapiju. Ciljana terapija lijekovima preciznije pogađa stanice raka što rezultira smanjenjem štete na normalnim stanicama u odnosu na citostatike. Erlotinib i gefitinib ciljaju protein zvan receptor za epidermalni čimbenika rasta (EGFR) koji je važni promotori diobe stanica. Ovaj protein je pronađen u abnormalno visokoj količini na površini stanica nekih vrsta raka, uključujući i mnoge slučajeve ne-malih stanica raka pluća.



Ostali oblici ciljanog liječenje uključuju lijekove poznate kao sredstva koja sprječavaju angiogenezu to jest razvoj novih krvnih žila koje dovode hranu i kisik stanicama raka. Lijek koji spriječava angiogenezu bevacizumab (Avastin) dokazano produžuje preživljenje kod bolesnika s uznapredovalim rakom pluća, ako se daje uz kemoterapiju. Bevacizumab se primjenjuje intravenozno svaka dva do tri tjedna. Međutim, budući da ovaj lijek može izazvati krvarenje, nije prikladan za uporabu kod bolesnika koji iskašljavaju krv, ako se rak proširio na mozak, ili kod ljudi koji primaju antikoagulatnu terapiju ili lijekove za razrjeđivanje krvi. Bevacizumab se također ne koristi u slučajevima raka pluća pločastih stanica, jer to dovodi do krvarenja iz ove vrste raka pluća.



Cetuksimab ( Erbitux) je antitijelo koje se veže na receptor epidermalnog faktora rasta (EGFR) . U bolesnika s NSCLC čiji su tumori imunohistokemijskom analizom pokazali povećanu ekspresiju EGFR, dodatak cetuksimaba može biti od koristi.



Fotodinamska terapija (PDT): Jedan od novijih terapijskih oblika koji se koristi za različite vrste i stadije raka pluća (kao i nekih drugih karcinoma) je fotodinamska terapija. Kod fotodinamskog liječenja, fotosintetski agens (kao što je porfirin, prirodno prisutna tvar u tijelu) se ubrizgava u krvotok nekoliko sati prije operacije. Tijekom tog vremena, fotosintetski agens se nakuplja u brzorastućim stanicama kao što su stanice raka. Potom slijedi postupak u kojem liječnik primjenjuje svjetlost određene valne duljine kroz usku cijev izravno na mjesto raka i na okolna tkiva. Energija iz svjetlosti aktivira fotosintetski agens, što uzrokuje proizvodnju toksina koji uništava stanice tumora. PDT može točno ciljati mjesto raka, manje je invazivna od operacije, i može se ponoviti na istom mjestu, ako je potrebno. Nedostatak PDT je da se može koristiti samo u liječenju raka koji može biti obasjan izvorom svjetla i nije pogodna za liječenje uznapredovalog raka. US Food and Drug Administration (FDA) odobrila je fotosintetski agens koji se zove porfimer natrij (Photofrin) za uporabu u PDT za liječenje ili ublažavanje simptoma od raka jednjaka i ne-malih stanica raka pluća. U tijeku su istraživanja koja će utvrditi učinkovitost PDT i kod drugih vrsta raka pluća.



Radiofrekvencijska ablacija (RFA): radiofrekvencijska ablacija se primjenjuje kao alternativa operaciji, posebice u slučajevima ranog raka pluća. Kod ove vrste liječenja, na mjesto raka kroz kožu se uvodi igla, obično pod kontrolom CT-a. Radiofrekvencijska energija (električna), se zatim prenosi na vrh igle gdje proizvodi toplinu u tkivu. Ta toplina ubija tumorske stanice i zatvara male krvne žile koje opskrbljuju rak hranjivim tvarima i kisikom. RFA obično nije bolna terapija . U Americi je odobrena od strane US Food and Drug Administration za liječenje određenih vrsta raka, uključujući rak pluća. Istraživanja su pokazala da ovaj tretman može produžiti preživljavanje slično operaciji kada se koriste za liječenje ranih stadija raka pluća, ali bez rizika kakve nose veliki operativni zahvati i dugotrajnog oporavka nakon takvih operativnih zahvata.



Eksperimentalna terapija, uključivanje u kliničke studije: U slučajevima kada trenutno raspoloživa terapija nije dostatno učinkovita u liječenju raka pluća, pacijentu može biti ponuđena primjena novih terapijskih agenasa koji su u fazi kliničkog istraživanja njihove učinkovitosti i sigurnosti promjene. To znači da niti ne moraju postati prihvatljiva terapija. O tome se odlučuje tek kad se provedu odgovarajuća istraživanja na odgovarajućem broju pacijenata. Novi lijek ili nova kombinacija lijekova testiraju se u tzv kliničkim ispitivanjima ili studijama. To su istraživanja koja procjenjuju učinkovitost novih lijekova u usporedbi s onima koji su već u širokoj uporabi.


Oblik eksperimentalne terapije poznat kao imunoterapija pokušava iskoristiti imunološki sustav u borbi protiv stanica raka i stvoriti cjepivo kao oblik liječenja raka pluća.



Prognoza raka pluća?



Prognoza raka pluća ukazuje na šansu za izlječenje od raka pluća ili produljenje života (preživljenje), a ovisi o lokalizaciji raka, veličini raka, prisutnosti simptoma, vrsti raka pluća, te ukupnom zdravstvenom statusu bolesnika.



SCLC je najagresivniji od svih tipova raka pluća, s medijanom preživljenja samo dva do četiri mjeseca nakon dijagnoze u slučaju da se ne liječi. (To znači da za dva do četiri mjeseca, polovica svih pacijenata umre.) Međutim, SCLC je istovremeno vrsta raka pluća najviše osjetljiva na zračenje i kemoterapiju. Budući da se SCLC brzo širi i obično je metastazirao u vrijeme postavljanja dijagnoze, metode kao što su kirurško odstranjivanje ili lokalizirana radioterapija su malo učinkovite u liječenju ove vrste raka pluća. Kad se primjenjuje kemoterapija sama ili u kombinaciji s drugim metodama, vrijeme preživljenja može se produžiti od četiri do pet puta. Međutim, od svih bolesnika s SCLC, samo 5-10 % preživi pet godina nakon dijagnoze. Većina onih koji su preživjeli imali su lokaliziranu bolest SCLC.



Kod raka pluća ne-malih stanica (NSCLC), najvažniji je prognostički čimbenik stadij bolesti u vrijeme postavljanja dijagnoze. Rezultati standardnog liječenja općenito su loši kod svih stadija bolesti pa i kod onih tumora koji se mogu kirurški ukloniti u cijelosti. U početnom stadiju raka kada se tumorski proces može kirurški ukloniti u cijelosti, petogodišnje preživljenje je 75%. Radioterapija može biti kurativna kod malog broja bolesnika s NSCLC i kod većine bolesnika dovodi do olakšanje simptoma. U naprednijim stadijima bolesti, kemoterapija daje skromne rezultate i stopa ukupnog preživljenja je jako mala.



Cjelokupno gledajući, prognoza raka pluća je puno lošija u usporedbi s nekim drugim sijelima raka. Stope preživljavanja od raka pluća su uglavnom niže od onih za većinu vrsta raka, s ukupnim petogodišnjim preživljenjem od oko 16% u odnosu na 65% za rak debelog crijeva, 89% za rak dojke, a više od 99% za rak prostate.



Kako se rak pluća može spriječiti?



Prestanak pušenja i prestanak izlaganju duhanskom dimu je najvažnija mjera koja može spriječiti rak pluća. Mnogi proizvodi, kao što su nikotinske gume za žvakanje, nikotinski sprejevi ili nikotinski inhalatori, mogu biti od pomoći onima koji pokušavaju prestati pušiti. Minimiziranje izloženosti pasivnom pušenju je također učinkovita preventivna mjera. Uporabom kućnog testa za detekciju radona može se registrirati povećana razina radona u kući. Metode koje omogućuju rano otkrivanje raka, kao što su spiralni niskodozni CT, također mogu biti od koristi kod otkrivanja malih karcinoma koji se mogu liječiti kirurški resekcijom i tako spriječiti razvoj neizlječivog metastatskog raka.



Ukratko o raku pluća



Rak pluća je vodeći uzrok smrti od raka kod muškaraca i sve veći u žena
Pušenje je glavni čimbenik rizika za razvoj raka pluća.
Pasivna izloženost duhanskom dimu također može uzrokovati rak pluća.
Postoje dvije vrste raka pluća, koje rastu i šire se drugačije, a to su rak pluća malih stanica (SCLC) i rak pluća ne-malih stanica (NSCLC).
Stadij raka pluća označava koliko se rak pluća proširio u tijelu
Liječenje raka pluća može uključivati kombinaciju kirurškog zahvata, kemoterapije i
zračenja, kao i novije eksperimentalne metode.
Prognoza raka pluća općenito je loša, s ukupnim preživljenjem od oko 16% u pet godina.
Prestanak pušenja je najvažnija mjera kojom se može spriječiti razvoj raka pluća.

http://hlpr.hr/rak/vijest/rak-pluca

ponedjeljak, 9. srpnja 2018.

KAŠALJ


Iako je obično nedobrodošao i nehotimičan čin, kašalj sam po sebi nije bolest već, točnije, zaštitni refleks. Općenito uzevši, refleks se uključuje kad sluznica koja oblaže dišne putove počne lučiti prekomjernu količinu sluzi. Pomoću ovih izlučevina dišni putovi zaštićeni su od infekcija i nadražujućih tvari zato jer one zadržavaju i ispiru viruse, bakterije i strane čestice. Kašljanje je način kojim se organizam rješava ovih nakupina. 


Iznenadna provala zraka u kašlju ne pomaže samo održati dišne putove otvorenima nego može i spriječiti spuštanje zaražene sluzi u pluća i bronhijalne cijevi, gdje bi mogla izazvati teške infekcije poput upale pluća ili bronhitisa. lako kašalj ima mnogo raznih obilježja, može se razlikovati prema dva osnovna obilježja - trajanju produktivnosti. Trajanje se odnosi na to koliko dugo osoba mora kašljati. Kašalj se može pojaviti brzo kao kad iskašljavate nešto što vam je zapelo u grlu može trajati nekoliko dana ako ste prehlađeni; biti ustrajan i kroničan, kao kad imate kronični bronhitis.
Produktivan kašalj je onaj koji stvara nešto sputuma, sluzi ili ispljuvka koji štiti pluća i druge dijelove donjeg dišnog trakta. Neproduktivan ili suh kašalj često je posljedica nadraženosti izazvane slijevanjem u grlo sluzi iz dišnih prolaza u nosu.
lako je kašalj obično nehotimičan čin, može bit hotimičan - posljedica svjesne odluke. Osim toga, neke osobe kašlju češće od drugih zato što se pojedinci razlikuju količinom nadraženosti koju mogu podnijeti.
Simptomi
Važniji od samog kašlja su njegovi aspekti koji pridonose otkrivanju njegova uzroka:
  • učestalost i trajanje kašlja
  • dužina napadaja kašlja
  • vrsta tvari koja se iskašljava (sluz ili ispljuvak, krv)
  • boja iskašljaja (bijela, bistra, zelena, žuta, ružičasta, s kapljicama krvi)
  • gustoća iskašljaja (gust, rijedak, pjenast)
  • prisutnost ili odsutnost popratnih bolova.
Obratite se liječniku
  • ako vam kašalj traje dulje od 7 do 10 dana; može biti znak ozbiljne bolesti.
  • ako vam se kašljem stvara žut, zelen, ružičast iskašljaj ili iskašljaj boje hrđe.
  • ako vas kašalj iscrpljuje, ustrajan je i praćen bilo kojim od sljedećih znakova: promuklost, upaljeno grlo, zadihanost, hripanje, bolovi ili stezanje u prsima, temperatura 38,5 °C ili viša, glavobolja, bolovi u leđima i nogama, umor, osipi i gubitak težine. Kašalj kombiniran s jednim ili više ovih simptoma ukazuje na neku drugu osnovnu bolest.
Uzroci
Kašalj može biti reakcija na sve što nadražuje dišre putove u dovoljnoj mjeri da izazove zaštitni refleks kašljanja. Najčešći uzrok je akutna infekcija dišne ; sustava, poput prehlade, gripe i upale sinusa. U tim slučajevima višak sluzi koji se stvara kao reakcija na infekciju izaziva kašalj.
Kašalj može izazvati i to kad slučajno udahne: maleno strano tijelo, poput komadića hrane ili nadražujuća sredstva poput prašine, dima cigarete štetnih isparavanja.
Oštar ili snažan kašalj može i sam biti sredstvo koje izaziva nadraženost. Od kašlja se dišni putevi stežu; opetovano stezanje dovodi do nadraženosti gornjih dišnih putova, a to produžuje kašalj u nekoj vrsti »ukletoga kruga«.
Suh, neproduktivan kašalj može biti popratna pojava lijekova propisanih za druge tegobe. Postoji, na primjer, pet vrsta inhibitora enzima pretvorbe angiotenzina (ACE inhibitori), koji se rabe u liječenju visokog krvnog tlaka i srčanih bolesti i koje katkad izazivaju suh kašalj. Ako uzimate jedan od ovih lijekova i ustanovite da kašljete, tražite od liječnika da vam propiše drugi. Ustrajan neproduktivan kašalj koji vam ometa san može ukazivati na tegobu po imenu ezofagealni refluks, kod koje vam se kiseli sadržaj želuca nekontrolirano diže natrag u jednjak i zatim taj sadržaj udišete.
Kroničan ustrajan kašalj uvijek bi se morao smatrati poremećajem. Kašalj može biti izazvan pušenjem, alergijama, astmom ili kroničnim bronhitisom, ali isto tako može biti i pokazatelj emfizema, tuberkuloze ili raka pluća. 
Liječenje
Većina vrsta kašlja nije opasna. Stoga ako imate neproduktivan (suh) kašalj, uz curenje ili začepljenost nosa, upalu grla i kihanje, imate sve klasične simptome prehlade i trebali biste je pustiti da ide svojim tijekom.
Budući da je kašljanje zaštitna reakcija organizma, njegovo potiskivanje lijekom protiv kašlja, osobito ako se radi o produktivnom kašlju, ne samo da smanjuje to zaštitno pročišćavajuće djelovanje nego može isto tako prikriti ozbiljniji problem koji stoji u pozadini kašlja. Nemojte upotrebljavati konvencionalne ni alternativne lijekove protiv kašlja duže od 7 do 10 dana i neka po mogućnosti to bude samo za privremeno smirivanje kašlja noću.
Akupresura
Katkad se od napadaja kašlja mišići u gornjem dijelu leđa mogu stegnuti ili ih može zahvatiti grčenje. Da biste ublažili bol izazvanu grčenjem, vršite pritisak na točku Pluća 5 (gore, desno).
Kinesko ljekovito bilje
Sang ju yin, uvarak ili dekokt od dudovog lista (Folium mori albae) i krizanteme (Flos chrysanthemi morifolii) klasični je lijek za kašalj. Sadrži i niz drugih sastojaka, a može se kupiti u već pripremljenom obliku. Pijte prema uputama dva do tri dana. Ako vam se kašalj ne smiri, obratite se stručjnaku za kinesko bilje.
Liječenje ljekovitim biljem
Cijeli niz raznih ljekovitih biljaka djeluje kao sredstva za iskašljavanje koja potiču ili opuštaju organizam pomažući mu da ukloni višak sluzi iz dišnih putova. Stimulirajući ekspektoransi povećavaju količinu, a zatim čine viskozni sputum tekućim tako da se može pročistiti kašljanjem. Opuštajući ekspektoransi razrjeđuju ispljuvak i djeluju umirujuće ako imate suh nadražujući kašalj. Budući da većina biljnih tradicija ima lijekove za točno određene vrste kašlja, možda biste s iskusnim travarom trebali provjeriti te mnogobrojne mogućnosti. No osnovni biljni čaj protiv kašlja koji se može piti tijekom tri dana po nekoliko puta sastoji se od 2 dijela podbjela (Tussilago farfara), 2 dijela bijelog sljeza (Althaea officinalis), 2 dijela miloduha (Hyssopus officinalis), 1 dijela anisovog sjemena (Pimpinella anisum) i 1 dijela sladića (Clycyrrhiza glabra). Stavite ih u šalicu kipuće vode, pustite da odstoji 20 minuta i pijte dok je vruće.
Homeopatija
Homeopati preporučaju različite lijekove i raspored doziranja za početak i kasnije stadije različitih vrsta kašlja. Za ublažavanje ranih simptoma uzmite jednu dozu četiri puta na dan; za ublažavanje ustrajnih simptoma uzimajte dvije doze na dan tijekom četiri dana. Ako ste često žedni i imate bolne napadaje suhog kašlja koji se pojačava i kod najmanjeg pokreta, iskušajte Bryoniu (12c). Ako vam je kašalj praćen promuklošću, otežanim disanjem i znatnim šumovima u prsima, uzmite Antimonium tartaricum (12c).
Ako vas škaklja u grlu i dobivate silovite napadaje kašlja kad god legnete, probajte Drosera (12 c). Ako i najmanja struja hladnog zraka potakne kašalj izazvan škakljanjem, uzmite Rumex crispus (12c). Ako se slučajno prehladite, dobijete vrućicu i uhvati kašalj nalik na lavež, probajte Aconite (12c).
Prehrana
Najbolje što možete učiniti kod kašlja jest piti puno tekućine, četiri do šest velikih čaša na dan. Unos velikih količina tekućine razrijedit će sluz i olakšati iskašljavanje. Tople tekućine ili samo obična voda, najbolje su u tu svrhu. Nastojte izbjegavati pića s kofeinom i alkoholom - to su diuretici od kojih gubite više tekućine nego što unosite.
Konvencionalni i alternativni liječnici slažu se da možete pospješiti oporavak pijući sokove od svježeg voća i povrća. Neki liječnici preporučuju dodatne količine vitamina C, drugi smatraju daje raznovrsna prehrana jednako djelotvorna.
Konvencionalna medicina
Za liječenje bakterijske infekcije koja je stvarni uzrok kašlja mogli bi vam propisati antibiotik. No antibiotike vam neće propisati za virusnu infekciju poput prehlade. U tom slučaju liječnik bi vam preporučio samo ležanje, acetilsalicilnu kiselinu (npr. Aspirin) ili paracetamol, puno tekućine i vlažan zrak (iz ovlaživača zraka ili čajnika). Ako vaša prehlada ili gripa stvara gust ljepljiv ispljuvak, ekspektoransom ili sredstvom za iskašljavanje može se pospješiti pročišćavanje pluća.
Neproduktivan kašalj može se liječiti pomoću jedne ili više uobičajenih terapija: sredstvima za smirenje grla i sredstvima za potiskivanje kašlja (supresorima) ili antihistaminicima ako je vaš kašalj posljedica alergija. Za ublažavanje nadraženosti kašljem probajte bombone protiv kašlja, pastile sirupe. Liječnik bi vam mogao preporučiti sredstvo protiv kašlja koje sadrži narkotik kodein i za koje je potreban liječnički recept ili kapi protiv kašlja koje sadrže dekstrometorfan. Mnogi proizvodi koji se mogu nabaviti bez liječničkog recepta sadrže lokalne anestetike koji će malo umrtviti vaše nadraženo grlo i mogu vam pružiti privremeno olakšanje.
Konačno, za svaki kašalj koji traje dulje od 7 do 10 dana posavjetujte se s liječnikom. Na temelju dijagnoze vaš će vam liječnik propisati odgovarajuće liječenje za bolest ili tegobu koja je stvarni uzrok kašlja.
Alternativni načini liječenja
Sljedeći alternativni oblici liječenja mogu ublažiti nelagodu akutnih ili kroničnih infekcija dišnih organa. Oni ne liječe samu infekciju, već mogu upotpuniti konvencionalnu skrb.
Liječenje kod kuće
Većina načina liječenja na koje smo se gore osvrnuli može se primjenjivati kod kuće. Osim uzimanja puno tekućine, uključujući biljne čajeve, možete osjetiti olakšanje trljate li vrat i prsa eteričnim uljem eukalipta (Eucalyptus globulus) ili mire (Commiphora molmol). Jedno jednostavno utrljavanje moglo bi vam pomoći da lakše dišete, manje kašljete i dobro se naspavate. Još jedan način za smirivanje ustrajnog noćnog kašljanja je spavanje s uzglavljem kreveta podignutim 15 do 20 cm. Time se sprečava sakupljanje izlučevina i povrat iz želuca u jednjak nadražujućih kiselih sastojaka koje možda udišete. Nastojte izbjegavati kofein i paprenu metvicu.
Možete i sami pripraviti učinkovito sredstvo za iskašljavanje s velikim lukom i organskim medom. Narežite luk na krugove, stavite u duboku posudu, prekrijte medom i pustite da odstoji 10 do 12 sati. Procijedite i uzimajte žlicu ove smjese četiri ili pet puta na dan.
Dijagnostički postupci
Svaki ustrajan kašalj može biti simptom neke prikrivene bolesti. Liječnik će postaviti dijagnozu koja se temelji na učestalosti, trajanju i jačini kašlja; teškoćama s disanjem; vrsti sadržaja koji se iskašIjava (boja i gustoća sluzi ili krvi); te prisutnosti i mjestu popratnih bolova, otekline ili osipa. Liječnik će možda zatražiti rendgensko snimanje prsnog koša i uzorak ispljuvka da bi provjerio radi li se o infekciji.
lako su neke kronične opstrukcijske bolesti pluća kojih simptom može biti kašalj neizlječive (na primjer, emfizem, neke vrste raka pluća i plućne bolesti povezane s određenim zanimanjima), većinu je moguće liječiti.
Ako imate suh kašalj zajedno s bolovima u nogama i leđima, temperaturu iznad 38,5 °C, glavobolju i upaljeno grlo, možda će vam dijagnosticirati gripu. Produktivan kašalj kod kojega se boja sputuma ili ispljuvka mijenja od bijele (koja je normalna) do žute ili zelene može ukazivati na infekciju, mogući bronhitis ili upalu sinusa. Ako vam je kašalj praćen otežanim disanjem, hripanjem i stezanjem u prsima, možda će vam dijagnosticirati bronhijalnu astmu. Kašalj koji stvara krv ili sluz ružičaste, žute ili boje hrđe, praćen bolovima u prsima, glavoboljom, temperaturom i otežanim disanjem, možda će biti dijagnosticiran kao upala pluća. A ako imate jak, suh kašalj uz ružičast osip, bolove u mišićima, temperaturu i crvene oči, možda će vam postaviti dijagnozu ospica ili rubeole.